Anksioznost

Smatra se da je anksioznost pošast savremenog doba jer gotovo da nema osobe koja se, s vremena na vreme, ne oseti napeto, bez daha i savladana neopisivim osećajem straha, praćenim čak i napadima panike.

Anksiozni poremećaj

Anksioznost, odnosno napetost, sastavni je deo naše psihe i jedan je od glavnih odbrambenih mehanizama još od praistorije. Naš mozak nas time priprema za potencijalne prepreke i opasnosti i šalje nam signale u vidu ubrzanog rada srca, znojenja i prenaglašene osetljivosti.

Sasvim je normalno imati ovakve senzacije kada nas čeka ispit, važan sastanak ili intervju, ili bilo koja druga životna situacija koja zahteva našu maksimalnu pažnju i koncentraciju.

Ipak, ovakvu anksioznost, tj. zabrinutost treba razlikovati od poremećaja anksioznosti – iznenadnih i nekontrolisanih naleta panike koji nemaju temelje u realnosti i mogu se javiti u bilo kom trenutku.

Poremećaji anksioznosti

U priručnicima psihijatrije i psihologije, anksiozni poremećaji se definišu kao nekontrolisane strepnje, unutrašnji nemiri izazvani pomišlju da osobu očekuje neprijatno iskustvo i osećaj bespomoćnosti usled nadolazeće ugroženosti.

Ovakva osećanja praćena su fizičkim manifestacijama izraženim kroz nesanice, aritmije, palpitacije, znojenje, gubitak daha, tremor, mišićnu napetost i hroničan umor.

Ono što normalnu, svakodnevnu napetost razlikuje od patološke anksioznosti jeste iracionalan strah koji osoba nije u stanju da definiše, jer objekat opasnosti nema uporište u realnosti.

Kada ovakav strah postane svakodnevica i počne ometati osnovne principe funkcionisanja u realnom svetu, govori se o poremećajima anksioznosti koji se mogu podeliti na dve šire grupe neurotičnih poremećaja. Tu razlikujemo fobične anksiozne poremećaje (agorafobiju, socijalnu fobiju, specifične fobije) i druge anksiozne poremećaje (panični poremećaj, generalizovani anksiozni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj).

Agorafobija

Agorafobija predstavlja strah od otvorenih prostora, trgova, avenija, ulica i sl. U modernoj psihijatriji se smatra da ovaj pojam obuhvata i strah od svih javnih mesta, skupova velikog broja ljudi (koncerti, šetališta, putovanja).

Po kognitivno-bihevioralnom modelu, do ovog poremećaja dolazi usled klasičnog mehanizma uslovljavanja, koji pretpostavlja da je osoba doživela traumu na javnom mestu, uslovivši je da izbegava sve situacije koje ponovo mogu dovesti do nemilog događaja, čak i kada ne postoje nikakve indikacije da će do toga doći.

Iako se trauma desila na jednom konkretnom mestu, osoba vremenom proširuje fobiju na sve širi spektar mesta, da bi na kraju potpuno prestala sa boravkom na otvorenom. Obolela osoba bira da ostane kod kuće, ili se ipak vezuje za samo jednu osobu sa kojom želi da ide na javna mesta, verujući da će joj samo ta osoba pomoći kada, i ako, dođe do napada panike.

Socijalna fobija

Socijalna fobija se definiše kao poremećaj anksioznosti pri kojem osoba zazire od osude i kritike drugih ljudi i neprestano doživljava strah od sramoćenja u širem socijalnom kontekstu, bilo da se radi o javnom nastupu ili običnom razgovoru.

Direktna posledica ovakvog straha je izbegavanje bilo kakvog vida socijalne interakcije za koje osoba procenjuje da može da dovede do poniženja i kritike.

Smatra se da poreklo socijalne fobije leži u realnoj neprijatnosti doživljenoj u prošlosti, a koja se tiče socijalne kritike ili poniženja. Strepnju dodatno pojačava osećaj da će, nezavisno od konteksta, osoba sigurno opet naići na kritiku i bira da ovakve susrete u potpunosti izbegne. Ukoliko se neplanirano dese, osoba koja boluje od socijalne fobije manifestuje strah crvenilom lica, ubrzanim radom srca, gubitkom daha i palpitacijama.

Specifične fobije

Pojedini objekti, situacije, mesta, predmeti ili aktivnosti izazivaju iracionalan i intenzivan strah kod osoba koje imaju fobije. Najčešće su to fobije koje se odnose na pojedine životinje, bolesti, predmete iz svakodnevnog života, strah od visine, letenja itd.

Panični poremećaj

Panični poremećaj je prepoznatljiv po napadima panike koji se javljaju iznenada i traju nekoliko minuta. U tom kratkom periodu, osoba ima osećaj nadolazeće katastrofe u vidu straha od smrti, srčanog napada, gubitka kontrole nad sobom i gušenja. Pritom, osoba oseća hitnu potrebu da potraži medicinsku pomoć, ili želi da napusti mesto na kojem se nalazi.

Generalizovani anksiozni poremećaj (GAP)

Za razliku od paničnog poremećaja, generalizovani anksiozni poremećaj može trajati danima ili mesecima, a karakterišu ga strepnja i zabrinutost praćeni somatskim simptomima anksioznosti, kao što su otežana koncentracija, glavobolje i poremećaj sna. Ovde je veoma važno istaći da anksioznost koja prati GAP nije povezana sa psihotičnim poremećajima, napadima panike ili fobijama, već je stanje sveopšte napetosti koja nastaje iz neobjašnjivih strepnji.

Hiperaktivnost vegetativnog sistema je još jedna odlika generalizovanog anksioznog poremećaja. Tako se kod osoba koje imaju generalizovani anksiozni poremećaj javljaju mišićni grčevi, stomačne tegobe, palpitacije i znojenje. Smatra se da generalizovani anksiozni poremećaj nastupa usled hroničnog stresa i nepovoljnih životnih situacija, od kojih ni jedna nije presudna, već skupa doprinose ovom poremećaju.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)

Ritualno (kompulzivno) ponašanje i opsesivne misli su osnovna obeležja opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Osoba je svesna svojih kompulzija, a ukoliko u kratkom periodu ne dođe do obavljanja rituala, osoba postaje razdražljiva, nekontrolisana i jedino na šta može da se fokusira jeste da obavi svoj ritual. Obavljanje ritualne radnje donosi momentalno zadovoljstvo i rasterećenje, što dovodi do ponovne želje da se ritual neprestano ponavlja. Olakšanje je u ovom slučaju samo trenutno.

Posttraumatski stresni poremećaj

Do posttraumatskog stresnog poremećaja dolazi kada osoba iskusi traumu, bilo da je i sama akter nemilog događaja ili samo posmatrač. Ovaj poremećaj se često javlja kod osoba koje su učestvovale u ratu ili su bile žrtve silovanja i drugih oblika seksualnog zlostavljanja.

Disocijativna amnezija, depersonalizacija i sužena svest o okolini postaju veoma učestala pojava kod osoba koje boluju od ovog poremećaja. Takođe, bitno je napomenuti da se ovi simptomi počinju ispoljavati tek mesec dana nakon konkretne traume, koja je okidač ovakvog stanja.

Tok bolesti može biti hroničan ukoliko se osoba ne obrati lekaru, pa će ubrzo nastupiti i trajne promene ličnosti. Neretko se dešava da osoba počne da ispoljava i simptome unipolarne velike depresije.

Organski uzroci anksioznosti

Ponekad anksioznost može biti i rezultat delovanja bioloških faktora. Pojedina zdravstvena stanja i bolesti mogu uzrokovati simptome anksioznosti. U njih spadaju:

  • kardiovaskularna oboljenja
  • dijabetes
  • hipertiroizam
  • hronična opstruktivna bolest pluća
  • upotreba opijata
  • alkoholizam
  • nervozna creva (sindrom iritabilnog kolona)
  • tumori mozga
  • dugoročna upotreba beta-blokatora i kortikosteroida.

Dijagnoza

Da bi se isključio mogući organski uzrok anksioznog poremećaja, lekar će prvo preporučiti laboratorijske pretrage i analize. Ukoliko ne postoji somatski faktor koji je doveo do nastanka poremećaja, dijagnozu postavlja psiholog ili psihijatar.

Psihološki testovi i upitnici, razgovori sa psihologom/psihijatrom, opservacije i intervjui pomažu stručnom licu da stekne uvid u sve simptome potencijalnog poremećaja i postavi odgovarajuću dijagnozu.

Dijagnoza anksioznih poremećaja se ne može postaviti samo na osnovu jednog razgovora, jer se radi o veoma kompleksnim stanjima koja zahtevaju iscrpno promatranje.

Lečenje

U zavisnosti od poremećaja, terapija podrazumeva različite metode i pristupe, kao i medikamente.

U okviru psihoterapije, najčešće se postupa po bihevioralnom modelu lečenja, pa će se tako osobe koje boluju od agorafobije ili specifičnih fobija podvrgnuti imaginaciji stresnog događaja ili ekspoziciji, kako bi se pacijent vremenom desenzibilizovao.